Upravo iz toga proizlazi i odabir teme ove izložbe: sveti Franjo Asiški razgovara sa životinjama. Lik sveca okružen je s trinaest životinja koje s pažnjom slušaju njegove riječi dok mu, četrnaesta, ptičica, sjedi na podlaktici. Kipovi životinja po oblikovanju te završnom i vrlo važnom elementu Denisova rada – boji – odmah prizivaju poznatog jarunskog Kita, ali i mnoge manje poznate autorove izvedbe. Svinje, ovca, morski lav, kljucajuća kokoš prepoznatljivi su predstavnici svojih vrsta, no stilski pojednostavljenih karakteristika, što ih čini još umiljatijima. Sveti Franjo, iako stiliziran, u svojim je crtama ipak određeniji, jer on je glavni akter, onaj kojem su životinje okrenute, onaj kojega slušaju. Ujedno, on je jedini bez boje. Izdvojen kao prenositelj poruke koju veseli učenici rado prihvaćaju.
Postavljanje religijskih motiva u galerijski prostor kod jednog će dijela publike izazvati neodobravanje, a kod drugog slijepo poštovanje, oboje proizašlo iz površnog tradicionalističkog (ne)shvaćanja religije. No zastanite li malo, otvorite se za kontemplaciju i posvetite razmišljanju o Svetom Franji onoliko vremena koliko dnevno letite preko žutih stranica novina ili portala (hotimično ili ne). Postavite ga kao svojeg virtualnog prijatelja i vrijednosti će postati jasne. Umjetnikov odabir ovog sveca djelomično razumijemo kroz zajedničku ljubav prema životinjama, ali povezanost se očituje i na drugim razinama. Denisa se prepoznaje i po njegovim ekološki osviještenim radovima, kao što je ciklus ugroženih vrsta, a sveti Franjo zaštitnik je okoliša, što ukazuje na isti senzibilitet, u današnje doba nužan, ali svejedno rijedak. Poruke ovoga sveca, njegovo propagiranje nematerijalizma i ljubav prema gospođi Siromaštini bile su krajnost čak i u njegovo doba. Kapitalizam danas takav stav čini još ekstremnijim, u svom žrvnju on nam ne ostavlja ni trenutak slobodnog vremena u kojem bismo osvijestili te, za neku buduću generaciju, vrlo bitne teme. Katkad pogasimo sva suvišna svjetla, recikliramo papir ako je kontejner u blizini, ali svakog dana ponovo krećemo u istu nemilosrdnu borbu za opstanak u kojoj gotovo uvijek pokleknemo pred sumnjivim, ali lak(š)im vrijednostima.
Današnje zvijezde i idoli nude kratkoročnu besciljnu zabavu. Denis Krašković pred nas postavlja idola koji ima što reći, čiji su ciljevi svevremenski, evergreeni koje je većina nas putem pomalo zaboravila. Vrijeme je da im se ponovo posvetimo, što ovaj rad upravo od nas i očekuje. Svojom vedrinom i pozitivnim karakterom rad nije moralna prodika, već se urezuje u sjećanje i očekuje da mu se posvetite, da ga se prisjećate i iznova čitate. Ozbiljna tema pitanja vrijednosnog sustava i njegova gubitka sakrivena je iza vedrih, pomno odabranih boja.
Za početak sveti vas Franjo poziva da se pridružite životinjama i poslušate alternativu koju on nudi. Denis Krašković svojim će dojmljivim radom s vremena na vrijeme upasti u vaše sjećanje i u tom trenutku vas potaknuti na lagani osmijeh. Na vama je da prihvatite izazov i posvetite mu malo vremena, možda i donesete koju novu pozitivnu odluku. Zamislite što bi se desilo kada bi cijeli svijet učinio tako!
Marta Kiš
Tko je jednom bio na izložbi Denisa Kraškovića, naučio je da može i drugi put očekivati nešto dražesno, beznadno optimistično i infantilno.
Tipičan Kraškovićev rad uvijek iznova zahtijeva kratko ali dramatično privikavanje, ne zato što je osobito misaon, pametan, kritičan, ili provokativan pa traži vremena, nego zato što barem pola od toga na prvi pogled nije. To je kao da ste na dječjem odjelu suvremene umjetnosti, ali ništa slično 'dječjem odjelu' prethodne Documente, gdje se ispostavlja da golema plišana igračka nije plišana igračka, nego preparirana žirafa nesretno stradala u izraelskom granatiranju. Kod ovog umjetnika takvih ironičnih obrata nema. Silne njegove skulpture kitova, slonova, pingvina i krokodila u živim bojama, točno su to što jesu, a susret s njima zapravo je susret s Kraškovićevim svjetonazorom, točno takvim kakvim se predstavlja.
Ambiciozan ciklus skulptura „Ne“, davno pokazan u Galeriji Gradec, bio je svojevrsno iskazivanje poštovanja i brige za sva živa bića, osobito životinje, pa i nežive predmete. U nekima od slika, kao što je „Allahu ekber“ iskazuje poštovanje prema drugoj religiji, a paralelno u „Bliskom istoku“ kritizira bezobzirnost Busha i njegovih vazala prema istoj. On je romantik, osjetljiv na nepravdu, što izražava na nepatvoreno naivan i iskren način, a to je pristup koji će publiku ili razoružati, ili neće, ali će je barem na trenutak suočiti s Kraškovićevom stvarnosti.
Širu priču o Kraškovićevom radu zaista je potrebno znati, da se ne bi prvi susret s njim kratko završio odmahivanjem rukom. Što sad Sveti Franjo Asiški sa životinjama radi u Galeriji Studentskog centra, jednom od važnijih mjesta izlaganja i afirmacije suvremene umjetnosti, i je li to baš pravo mjesto za sakralne teme i motive? Krašković s tim nema problem, kao što nema problem ni blago izmamiti osmijeh naslovom „Sveta izložba“. Nije riječ o izrugivanju, kako bi se moglo pomisliti, jer sa svim njegovim puno puta potvrđenim, gotovo fanatičnim štovanjem životinjskog svijeta, glupo bi bilo i posumnjati u to da Krašković za ozbiljno ne misli na neku općenitu svetost. Osim toga, Franjo Asiški i ovaj kipar srodni su u temeljnim uvjerenjima. Sveti Franjo je zaštitnik životinja, ali i okoliša. Denis Krašković je poput njega vedro i optimistično nastrojen tip, naklonjen bićima iz životinjskog svijeta, u nekim recentnijim radovima pomalo i aktivist što se tiče ekologije.
Što se tiče pak njegovog odnosa prema sakralnome, zna se zafrkavati, ali sa svojom se temom posve poistovjećuje u njenoj etičkoj dimenziji, prepuštajući sve ostalo vlastitoj imaginaciji. To mu je dovoljno da žirafe, svinje, ovce, kokoši majmune oblikuje stilski simplificirane, neodoljivo simpatične, i kao da su za klince. Možda bi nekog tradicionalistu ovime i naljutio, no takve treba podsjetiti da se raspitaju o Svetom Franji, onome koji je sličan tip dražesne figuracije unio u kršćansku tradiciju izumom jaslica. Denis Krašković autentičan je umjetnik upravo u ovakvim svojim malim prijestupima, koji na nekoj općenitoj razini uopće nisu prijestupi, nego odraz njegove iskrene želje da svijet oko sebe vidi kao bezbrižno mjesto. Ako vam je drag njegov rad, znači da ste se barem u maloj mjeri odrekli cinizma.
Marko Golub